Makro Skripta

8/20/2019 Makro Skripta

1/45

1

MAKOEKONOMIJA I PARCIJALA - naca

I OSNOVE MAKROEKONOMIJE

1. MAKROEKONOMIJA-POJAM I CILJEVI:

Makroekonomija je naučna disciplina koja proučava fukncionisanje ekonomija kao cjeline i istražuje ukupninivo zaposlenosti, proizvodnje, dohotka i cijena neke države. To je ekonomska disciplina koja proučavafunkcionisanje ekonomije na nivou države.

Makroekonomski ciljevi su :1. Proizvodnja : visok nivo proizvodnje i visoka stopa rasta proizvodnje2. Zaposlenost : visok nivo zaposlenosti i niska nedobrovoljna nezaposlenost3. Cijene : stabilnost cijena (odsustvo inflacije i deflacije)4. Međunarodna razmjena : ravnoteža uvoza i izvoza te stabilan devizni kurs

1. ProizvodnjaProizvodimo da bi zadovoljili potrebe društva.BDP - GDP je najobuhvatnija mjera proizvodnje. To je mjeratržišne vrijednosti svih dobara i usluga finalne potrošnje proizvedenih u jednoj zemlji u toku jedne godine.To je ukupna finalna proizvodnja u jednoj zemlji. BNP – GDP je mjera prozivodnje na jednoj teriotoriji, ali iod stranog kapitala.Postoje tri načina mjerenja BDP-a:

1. Nominalni BDP GDP – trenutne tržišne cijene , ukupna novcana vrijednost finalnih roba iuslu ga proizvedeni u datoj godini, čije su vrednosti izrazene u tržišnim cijenama te godine.

2. Realni BDP = NBDP – inflacija predstavlja vrijednost proizvodnje računa po stalnim(nepromijenjenim) cijenama.

3. Potencijalni BDP

Realni BDP se dobiva otkanjanjem efekata inflacije iz nominalnog BDP-a.Realni BDP = nominalni BDP – inflacija

BDP deflator je specifičan indeks cijena koji otklanja efekte inflacije nominalnog BDP-a.

=

=

Potencijalni BDP je dugoročni trend realnog BDP. To je dugoročni proizvodni kapacitet ili maksimalnakoličina koju neka ekonomija može proizvesti dok su cijene stabilne. Potencijalni BDP je proizvod na nivoupune zaposlenosti. BDP jaz je odstupanje realnog od potencijalnog BDP-a ( BDP jaz = PBDP – RBDP) i to jeveličina neiskorištenih potencijala za proizvodnju i razvoj. Veličina jaza određuje recesiju, krizu, stagnaciju,stagflaciju.Proizvodnja je motivirana zadovoljavanjem ljudskih potreba. Promjene na nivou proizvodnje u ekonomiji,posmatrano kroz vrijeme, govore o dinamici rasta proizvodnje i izražavaju se stopom ekonomskog rasta .

=

š ∗ 100

Potencijalni proizvod - predstavlja maksimalnu količinu koju ekonomija moze proizvesti kada su cijenestabilne. –on je dugorocni trend realnog GDP –a (GDP- je mera trzisne vrednosti svih roba I uslugafinalnepotrosnje proizvedenih u jednoj zemlji tokom godine. )Osnovna i najsveobuhvatnija mjera ukupne proizvodnje u jednoj zemlji iskazana je BDP – bruto domaćimproizvodom (GDP – Gross Domestic Product). (GDP je mjera tržišne vrijednosti svih finalnih roba i uslugaproizvedenih u jednoj nacionalnoj ekonomiji u toku godinu dana)


2/45

2

GDP – jaz je razlika izmedju potencijalnog I stvarnog GDP , nastaje kada u toku privrednih ciklusa dodje dootstupanja realnog GDP-a od potencijalnog.

2. ZaposlenostStopa nezaposlenosti pokazuje postotak radne snage koje je nezaposleno.SN = (nezaposleni/radna snaga) * 100 .Radnu snagu čine zaposleni + nezaposleni koji aktivno traže posao.Puna zaposlenost je kada je postignuta ravnoteža između ponude i potražnje za radnom snagom. To jestepen upotrebe radnosposobnog stanovništva na kome se koristi od smanjenja nezaposlenostiizjednačavaju sa rastom troškova povećanja zaposlenosti. Optimalan nivo dobrovoljne nezaposlenosti, asamim tim i nezaposlenosti je 2 – 7%. Zaposlenost/nezaposlenost je vezana za proizvodnu aktivnostekonomije u konjukturi. Promjene u nezaposlenosti povezuju se sa promjenama u proizvodnji:

Pad proizvodnje – pad zaposlenosti (brži od pada proizvodnje) Rast proizvodnje – rast zaposlenosti (sporiji od rasta proizvodnje)

3. Stabilnost cijenaNivo cijena na tržištu je određen ponudom i potražnjom. Promjene nivoa cijena su: inflacija (rast opštegniva cijena), deflacija (pad opšteg nivoa cijena) i dezinflacija (pad stope inflacije). Inflacija se obično izražavastopom inflacije.Stopa inflacije je relativni izraz odnosa opšteg nivoa cijena u posmatranoj godini u odnosu na prethodnugodinu.

= ( ) ( 1)

( 1)∗ 100

Indeks cijena je ponderisani prosjek cijena mnoštva roba i usluga. Mjerilo inflacije može biti:1. indeks potrošačkih (maloprodajnih) cijena CPI ,2. BDP deflator ,3. indeks proizv ođačkih cijena PPI,

4. indeks veleprodajnih cijena WPI .CPI i WPI su bazno ponderisani indeksi , a BDP i PPI su tekući ponderisani indeksi . Bazno ponderisani indeksipredstavljaju međudnos cijena korpe istih količina u tekućoj godini, sa cijenama korpe istih količina ubaznoj godini. Računa se ponderisanjem svake cijene u skladu sa ekonomskim značenjem pojedine robe upotrošačkoj korpi. CPI indeks je najčešće korišteno mjerilo inflacije. On mjeri troškove potrošačke korperoba i usluga koje kupuje prosječan potrošač. Npr. neka su ponderi za pojedine vrste robe ili usluge: hrana0,5+troškovi stanovanja 0,3+troškovi zdravstvene zaštite 0,2=1. Ukoliko dođe do promjene cijena tih roba iusluga (npr. hrana je poskupila za 7%), onda se te promjene pomnože sa ponderima i tako se dobije CPI.Npr. CPI(I godina)=(0,5*107)+(0,3*100)+(0,2*100). BDP deflator i PPI koriste promjenjive (fleksibilne)pondere. Npr. BDP koristi pondere iz tekuće godine.

Razlika CPI I BDP delfatora : CPI računa promjene cijena roba i usluga koje kupuju potrošači. Ukoliko sepovećavaju cijene roba i usluga koje kupuju proizvođači, to će se pojaviti u BDP-u ali ne i u CPI-u. BDPračuna promjene cijena domaćih roba i usluga ali ukoliko se uvozne robe dio potrošačke korpe, promjenecijena uvoznih r i u ulaze u obračun CPI. CPI sa fiksnim ponderima ne računa se promjenom u strukturipotriošnje ili kvaliteta R i U. BDP deflator sa promjenjivim ponderom omogućava prilagođavanje u skladusa promjenama BDP-a.Stabilnost ekonomije se određuje na dva načina:

1. djelovanjem tržišnih sila i2. instrumentima ekonomske politike .

Tržišni mehanizam reguliše ekonomske procese posredstvom varijacije tržišnih cijena. Promjene u

proizvodnji i potrošnji odražavaju se na cijene, a promjene na cijenama odražavaju se na potrošnju iproizvodnju.


3/45

3

5. Međunarodna razmjena Otvorena privreda je ona koja se uključuje u međunarodnu razmjenu dobara, usluga i kapitala. Spoljnaravnoteža je ravnoteža platnog bilansa pri stabilnom deviznom kursu. Platni bilans je bilans međunarodnih transakcija. Ključni korak u donošenju ekonomskih mjera ekonomskepolitike je mjerenje i ocjene vanjske pozicije jedne zemlje.Današnje ekonomije upućene su na ekonomske odnose sa inostranstvom. Otvorenost ekonomije i mjera te

otvorenosti su ključni za ekonomsku analizu i važna podloga za ekonomsku politiku. Uobičajeno se uekonomskim analizama koriste agregati: izvoz (X), uvoz (M) i neto izvoz (X – M). Pozitivan neto izvoz značisuficit platnog bilansa a negativan znači deficit. Ukoliko je zastupljen deficit platnog bilansa, to znači odlivkapitala radi plaćanja uvoza, što može smanjiti proizvodnju, povećati nezaposlenost i ugroziti stabilnostcijena. Podloga za vođenje ekonomske politike je udio suficita ili deficita u BDP-u jedne zemlje. Ekonomskiodnosi sa inostranstvom podrazumijevaju naplatu potraživanja (izvoz) i plaćanje dugovanja (uvoz).Devizni kurs je cijena domaće valute izražena u valuti druge zemlje. Devizni kurs u uslovima otvereneekonomije cijene u različitim zemljama čini ekvivalentnim. Valuta jedne zemlje može odstupati od njenestvarne vrijednosti (uravnoteženog deviznog kursa). Potcjenjena ili precjenjena valuta odražava se n a cijenestranih roba na domaćem tržištu, i domaćih na stranom. Na devizni kurs se može zvanično djelovati

mjerama ekonomske politike , ali na njega djeluju i zakoni ponude i tražnje na deviznom tržištu. Uticajemzakona ponude i tražnje može doći do: deprecijacije (smanjenje cijene domaće valute izraženo u terminimastrane valute) ili aprecijacije (povećanje cijene domaće valute). Upotrebom instrumenata ekonomskepolitike može doći do: devalvacije (zakonsko smanjenje vrijednosti novca – zvaničnog DK) irevalvacije(zakonsko povećanje vrijednosti novca). Sporiji rast produktivnosti u odnosu na svijetski prosjek dovodi dodeprecijacije, a brži do aprecijacije. Povećanje deviznog kursa (cijena domaće valute) dovodi do smanjenja C uvezenih roba i usluga(pojeftin jenje uvoza) i povećanja cijena izvoznih roba i usluga (skuplji izvoz). To dovodi do toga da je zemljamanje konkurentna na svjetskom tržištu, neto izvoz opada, usporava se proizvodnja, raste nezaposlenost.

2. Sistem nacionalni računa – SNASNA je skup r ačuna pomoću kojih mjerimo ekonomsku aktivnost u jednoj nacionalnoj ekonomiji. SNApredstavlja podlogu za vođenje ekonomske politike. Osigurava informacije o nivoima produktivne aktiveneke privrede, te o bogatsvu stanovnika u određenom trenutku. SNA- (Skup različitih računa koji zajedno daju cjelovitu sliku ekonomije zemlje čini Sistem nacionalnih računa) predstavlja merenje nacionalnog proizvoda ,to jeprimarna analiza ekonomskog rasta,nezaposlenosti, inflacije.GNP- bruto nacionalni proizvod - trzisna vrednost dobara I usluga finalnepotrosnje,proizvedenih uvlasnistvu stanovnistva jedne zemlje u period od godinu dana.

GDP-bruto domaci proizvod –trzisna vrednost dobara I usluga finalne potronje proizvedenim uokvirimagranice jedne zemlje u period od godinu dana.NI-nacionalni dohodak- koji dobijamo tako sto od GNP oduzmemo amortizaciju I indirektne poreze.DI - raspolozivi dohodak-koji dobijamo tako sto od NI oduzmemo direktne poreze I neto stednjupreduzeca,te dodamo transferna placanja.

Upotreba SNA:1. Privredna kretanja – daju uvid u različite tipove privrednih aktivnosti i sektore privrede. Omogućava

uvid u stanje i tokove roba. Pruža informacije o odstupanju od bilansne ravnoteže. Ukazuje na strukturudohotka u ekonomiji.

2. Makroekonomska analiza – daju osnovu razumijevanja uzajamnih veza i odnosa između različitihekonomskih varijabli.


4/45

4

3. Kreiranje ekonomske politike – daje podatke koji služe kao podloga za prognoziranje kretanja ključnihekonomskih agregata

4. Poređenje različitih perioda – praćenje različitih makroekonomskih agregata kroz vrijeme 5. Međunarodna poređenja – omogućava poređenje makroekonomskih agregata između različitih zemalja

i koristi se za izvejštavanje međunarodnih org. o privrednim kretanjima

Historijat SNA 1928. – Liga Naroda – ukazana potreba o prikazivanju statističkih podataka o ekonomijama i

prihvatanjima jedinstvene metodologije prikazivanja tih podataka. Cilj tih aktivnosti bila jemeđunarodna uporedivost podataka.

1939. – prva procjena nacionalnog dohotka za 26 zemalja 1942. 1952. – standardizirani SNA objavljen od strane OECD 1953. – 6 računa za nacionalni dohodak. Prvi put je pomenuta ograničena upotreba tekućih (tržišnih)

tržišnih ocjena i kao mjera odbrane stalne cijene. Dvije modifikacije 1960. i 1964. godine. 1968. – skup od 20 računa

1993. – najznačajniji događaj u području službene statistike u posljednjih 40 godina. Ovaj sistem je idanas važeći. SNA pravi razlike između dvije vrste institucionalnih jedinica:domaćinstva i pravne osobe ,odnosno rezidenti i nerezidenti .

Osnovni pojmovi SNAProizvodnja – SNA je podrazumijeva kao fizički proces koji se odvija pod odgovornošću i kontrolom jedneistitucionalne jedinice. Uključuje svu proizvodnju namjenjenu tržištu, bilo za prodaju ili za razmjenu, te robei usluge koje jedne institucionalne jedinice besplatno ustupaju drugim.Potrošnja – nisu uključene vrijednosti usluga za sopstvenu potrošnju (izgradnja vlastite kuće, kuhanje), alisu uključene vrijednosti onih izdataka za robu u toj funkciji (za građevinski materijal, za hranu itd).Aktiva – bilansi stanja za sve institucionalne jedinice. Pod tim se smatra ono što je u vlasništvu nekeinstitucionalne jedinice i iz kojih vlasnik ostvaruje koristi tokom vremenaRezidentnost – SNA obuhvata rezidentne inst. jed. Koje su grupisane u sektore ili podsektore: rezidenti (onapreduzeća koja rade u okviru nacionalne teritorije, neovisno jesu li u vlasništvu stranaca) i na sva lica kojarade ili borave u jednoj ekonomiji godinu ili duže. Agregatni pokazatelji SNA su : bruto p roizvodnja, dodatna vrijednost, potrošnja, BDP, investicije,amortizacija, neto izvoz, apsorpcija i transferi.Bruto proizvodnja – vrijednost svih roba i usluga koje se proizvode u jednoj ekonomijiDodatna vrijedost – vrijednost bruto proizvodnje umanjena za vrijednost potrošnje u međufazama. Koristise za mjerenje proizvodnje u jednoj ekonomiji a služi i za razlikovanje tržišne od netržišne proizvodnje.Potrošnja se dijeli na međufaznu (intermedijarnu) i finalnu .BDP – vrijednost finalnih roba i usluga u jednoj ekonomiji. Zbir dodatne vrijednosti u svim sektorima uekonomiji.Investicije – dodatak stvarnom fondu kapitala. To je potrošnja u funkciji buduće uvećane potrošnje.Pretvaranje jednog oblika vrijednosti u drugi unutar jedne ekonomije nije investicija. Investicije su samoono što povećava ukupan kapital u jednoj ekonomiji. Mogu biti realne i finansijske .Amortizacija – cijena zamjene starog kapitala novim. Koristi se za razlikovanje pojmova bruto i netoinvesticija.Neto izvoz – vrijednost izvezenih roba i usluga umanjena za vrijednost uvezenih roba i usluga.Apsorpcija – zbir ukupne finalne potrošnje (C) i bruto investicija (I).

Sna konceptiTokovi - stvaranje, pretvaranje, razmjena ili otpis ekonomskih vrijednostii ukljucuju promjene u vrijednosti aktive ili obaveza institucionalnih


5/45

5

jedinica . Stanje - vlasništvo nad aktivom ili obavezom u odredenom trenutku. Prikazuje se u bilansu stanja i bilježi na pocetku i kraju obracunskog perioda.Bruto i neto agregatni pokazateljiBruto proizvodnja - zbir vrijednosti svih roba i usluga proizvedenih u jednoj ekonomiji. Problem - dvostrukoili višestruko računanje (npr. pšenica). SNA računa samo finalnu proizvodnju – od bruto prizvodnje oduzima

vrijednost intermedijarnih dobara Intermedijarna dobra su proizvodi koji se koriste u proizvodnji drugihproizvoda namjenjenih finalnoj potrošnji. Dodatna vrijednost je i razlika prodaja preduzeća i njihovohizdataka za kupovinu sirovina i usluga od drugih preduzeća. Termin bruto i neto koriste se u SNA u mjerenju investicija.Bruto investicije, umanjene za amortizaciju, daju mjeru neto investicija. Slično je kod bruto štednje i netoštednje. Nominalni i realni agregatni pokazateljiNominalni – tekuće (tržišne) cijene Realni – cijene iz baznog perioda.Deflator BDP- a mjera je promjene kod prosječnog nivoa cijena

finalne proizvodnje u odnosu na baznu godinu. Promjena BDPdeflatora iz jedne godine u drugu predstavlja mjerilo inflacije u jednoj nacionalnoj ekonomiji.Robe i uslugeSNA svaku proizvodnju tretira jednako bez obzira da li se radi o proizvodnji roba ili usluga.Transferi – sva plaćanja za koja se ništa ne razmjenjuje. Jednosmjerno kretane novca bez obavezneproturadnje. Isključuju se iz obračuna BDP-a ili uključuju u GNDI (raspoloživi dohodak, doznake radnika uinostranstvu, humanitarna pomoć). NETO TRANSFERI = PRIMANJA TRANSFERA – PLAĆANJA TRANSFERA. Kada su primanja veća od plaćanja transfera, onda je GNDI > BDP-a, jer se transferiuključuju u GNDI a ne uključuju u BDP.SNA sistem računa sastoji se od:

računa (bilansa) tokova koji se sastoje od:1. tekućih računa –registruje proizvodnju roba i usluga, stvaranje dohotka izproizvodnje, raspodjelu dohodaka između institucionalnih jedinica i upotrebudohotka u funkciji potrošnje i čine ga:

a) račun proizvodnje- registruje vrijednosti proizvodnje roba i usluga b) računa raspodjele i upotrebe dohotka - sastoje se od skupa računa

2 . računa akumulacija čine: tokovi kapitala finansijski račun

računi ostalih promjena računa (bilansa) stanja

Alernativni pristup mjerenju BDP-aPostoje tri alternativna pristupa mjerenju BDP-a u ekonomiji:

1. pristup proizvodnje,2. pristup dohotka i3. pristup potrošnje .

Pristup proizvodnje . BDP predstavlja zbir dodatnih vrijednosti – tj razlika između bruto proizvodnje ivrijednosti intermedijarne proizvodnje. Baziran je na konceptu rezidentnosti (uključuje samo proizvodnjurezidenata jedne zemlje). Uključuje amortizaciju kapitala.


6/45

6

Intermedijarna dobra su proizvodi koji se koriste u proizvodnji drugih proizvoda namjenjenih finalnojpotrošnji. Dodatna vrijednost je i razlika prodaja preduzeća i njihovoh izdataka za kupovinu sirovina i uslugaod drugih preduzeća.

Pristup dohotka (troškova) – BDP predstavlja zbir svih prihoda koje naplaćuju rezidenti jedne države. BDP(tržišne cijene) = BDP(sektorske cijene) + (indirektni porezi – subvencije) . BDP je i vrijednost ukupnih zarade

koje ostvare faktori proizvodnje u jednoj ekonomiji. BDP(tc) = W+OS+TSP, gdje je W – zbir plata i dr.naknada zaposlenima, OS – rente, kamate, amortizacija, dobit a TPS je indirektni porezi minus subvencije.

Pristup potrošnje – BDP je zbir finalne potrošnje robe i usluga.BDP = C+I+G+(X-M).C = lična potrošnja I = bruto investicije (poslovna potrošnja) G = državna potrošnja potrošnja vladinog sektora) X = izvoz roba i nefinansijskih uslugaM = uzvoz roba i nefinansijskih usluga

Državna potrošnja (G) ima dva osnovna oblika: izdaci tržave (nabavka dobara i usluga, državne investicije,plaćanje administracije) i transferna plaćanja (posebna plaćanja koja država vrši kategorijama stanovništvabez određene protuusluge(invalidnine, socijalna pomoć)). Pri izracinavanju GDP se iskljucuju transvernaplacanja .Transferna placanja su isplate drzave pojedincima koje se ne obavljaju u zamjenu za ponudjena dobra Iusluge ona ispunjava neke socijalne ciljeve. Neto izvoz predstavlja razliku izmedju uvoza I izvoza.Izvoz(X) je vrijednost svih domaćih dobara i usluga koje se troše u inostranstvu + prihodi od domaćihinvesticija u inostranstvo.Uvoz je vrijednost inostranih dobara koja se koriste na domaćem tržištu + prihod od inostranih investicija udomaćem tržištu. Neto inostrane investicije>drzavni izvoz>uvoza-visak se investira u inostranstvo.

SNA definiše dva dodatna pokazatelja dohotka: bruto nacionalni dohodak (GNI) i bruto nacionalniraspoloživi dohodak (GNDI). BDP je uspostavljen na domaćoj osnovi a GNI i GNDI na nacionalnoj (i dohodakod nacionalnog kapitala u inostranstvu). Razlika dohotka od nerezidenata i dohotka p laćenognerezidentima predstavlja neto fakturisani dohodak iz inostranstva (y) . GNI = BDP + dohodak odnerezidenata – dohodak plaćen nerezidentnima, odnosno GNI = BDP + y. GNI je zasnovan na konceptudohotka, a BDP i na konceptu proizvodnje i potrošnje. Bruto nacionalni raspoloživi dohodak (GNDI) je dohodak koji je rezidentima na raspolaganju za potrošnju ištednju. Zbir BND i neto transfera iz inostranstva (primanja po onsovu doznaka iz inostranstva, donacijaitd) umanjena za plaćanja po tom osnovu je GNDI = GDI + TRS.Bruto nacionalna štednja (S) je razlika između bruto nacionalnog raspoloživog dohotka i ukupne potrošnje.S = GNDI – C. Koristi se i pokazatelj bruto domaća štednja, Sx = S – (TRr – Yr). TRr – neto transfer izinostranstva a Yr je neto fakturisani dohodak iz inostranstva.

Bruto domaci proizvod = potrosnja+investicije+drzavna potrosnja+neto izvozNacionalni dohodak = GDP – amortizacija - indirektni poreziRaspolozivi dohodak = Nacionalni dohodak - direktni porezi – neto stednja preduzeca + transferna placanja


7/45

7

3. INSTRUMENTARIJ MAKROEKONOMSKE POLITIKE3.MAKROEKONOMSKE POLITIKE I INSTRUMENTI?Ekonomska politika je skup mjera i aktivnosti države sa ciljem osiguravanja realizacije opšteg (javnog)interesa društva i usmjeravanja ekonomije u tom pravcu. Različitost efekata – ista politika u jednom vremenu može stimulirati ekonomiju, a u drugom djelovatinegativno na razvoj zemlje. Oblik ekonomske politike zavisi od nekoliko faktora: model organizacijeekonomije, privredna struktura, nivo ekonomske razvijenosti, nosioci ekonomske politike i ciljevi koji sežele postići. Subjekti ekonomske politike su: kreatori ek.pol.( zakonodavni organi) i realizatori (objektidjelovanja ili izvršioci).Postoje dvije ključne uloge ekonomske politike:1. Stvoriti stimulativan ekonomski ambijent i2. Mjerama ekonomske politike usmjeriti ekonomsku aktivnost . Uticaj mjera ekonomske politike na ek.aktivnost određuje i smisao politike. Instrumenti ekonomske politike su ekonomske varijable kojima seutiče na postizanje jednog ili više ekonomskih ciljeva. Obilježja instrumenata su:

Nosioci ekonomske politike mogu kontrolisati instrumenta Varijabla ima uticaj na druge varijable Treba razlikovati instrumente u zavisnosti od njihovog efekta na ciljeve

Makroekonomska politika predstavlja skup aktivnosti države usmerenih na realizacijunajvažnijihekonomskih ciljeva.Makroekonomska politika podrazumeva posredne metode delovanja naodvijanje privrednih procesa."Svrha njenih akcija nije direktno pomeranje resursa na poželjne upotrebenego delovanje na subjektekoji raspolažu resursima i donose odluke o pravcima njihovog angažovanja.

Klasifikacija instrumenata ekonomske politike Po formi razlikujemo:

o otvorene (subvencije, dumping) io prikrivene (poreske olakšice za izvoz, oslobađanje uvoza sirovina od plaćanja carina)

instrumente . Prema efektima razlikujemo

o stimulativna io destimulativne inst.

Tingbergova klasifikacija instrumenata:o kvantitativni (promjena postojećih instr),o kvalitativni (uvođenje novog ili eliminisanje postojećeg) io reformski (uvođenje novih instr koji mijenjaju ekonomski sistem).

Prema usmjerenosti razlikujemo:o direktni (ciljaju na postizanje određenog cilja – npr. kvote za smanjenje deficita platnog bilansa) io indirektni (utiču na istrumente koji vode do donošenja odluka – da bi smanjili deficit uvode secarine na uvoz koje povećavaju cijenu i smanjuju potrošnju) – fisklane, monetrne politike

dohotka I spoljnotrgovinske politike. Prema načinu djelovanja:

o diskrecioni (aktiviranje se vrši diskreciono – promjena poreskih stopa – i mogu se prilagođavati uzavisnosti od situacije) i

o automatski (pomažu ublažavanju konjukturnih ciklusa, ugrađeni su u ekonomski sistem – sistemprogresivnog oporezivanja).

Prednosti automatskih istrumenata su što ubrzavaju intervenciju vlade i eliminišu administrativno

kašnjenje, a nedostaci što ne mogu u potpunosti otkloniti ekonomski poremećaj te nema mogućnostiprilagođavanja jer se sami aktiviraju. Prednosti diskrecionih instr su mogućnosti prilagođavanja i izmjene anedostaci administrativno kašnjenje, mogu imati velike troškove i privremenog su karaktera.


8/45

8

Model ekonomske politike obuhvata: ciljeve ep, analitički model, instrumenti ep .Dvije doktrine dominiraju u vođenju ekonomske politike, a to su:

1. liberalizam (nema uplitanja države u ekonomiju, pravac koji se zalaže za slobodnu tržišnuekonomiju) i

2. intervencionizam (pravac koji se zalaže za državno uplitanje u ekonomiju). Intervencionizam se javlja u dvije forme:

a. anticiklična politika (skup mjera ekonomske politike koji se sprovode radi ublažavanjakonjukturnih ciklusa) ib. protekcionizam (pravac ep koji se zalaže za ograničenje vanjske trgovine radi zaštite domaće

proizvodnje).Dileme ekonomske poltike su, između ostalih, oko raspodjele koristi od ekonomske politke, zatim, efektiekonomske politike mogu imati drugačiji učinak kratki, srednji i dugi rok, tako da ne daju rezultate nasvakom planu. Upitna je i dosljednost u provođenju mjera.Potreba koordinacije ekonomskih poltika proizilazi iz:

Zavisnosti ekonomije, globalizacije, integracije (međunarodna kretanja ljudi, robe, kapitala,usluga)

Nekoordinirane aktivnos ti različitih zemalja koje proizvode različita rješenja Usljed efekta prelijevanja - ukoliko događaju i aktivnosti vlada u zemlji imaju efekat nadrugu zemlju, govorimo o transmisijama efekata ili spilover efektu.

Imamo cetiri glavna skupa instrumenata :1. FISKALNA POLITIKA ,2. MONETARNA POLITIKA,3. POLITIKADOHOTKA,4. SPOLJNO-EKONOMSKE POLITIKE I INSTRUMENTI.

Monetarna politika je politika upravljanja ponudom novca i kamatnom stopom u jednoj ekonomiji.Instrumenti monetarne politike su:

1.

operacije na otvorenom tržištu (kupovina i prodaja vrijednosnih papira),2. diskontna stopa – kamatna stopa zvanična kamatna stoba koju CB daje bankama3. stopa obavezne rezerve (iznos rezervi koje su komercijalne banke dužne izdvojiti na račun kod

centralne banke na svaki primljeni depozit).Monetarna politika može biti ekspanzivna i restriktivna .Politika dohotka upravlja nadnicama i cijenama. Instrumenti politike dohotka su

1. promjena plata,2. dobrovoljna organičavanja plata,3. fiksiranje plata,4. plafoniranje te5. garantovani nivo plata.

Spoljnoekonomsku politiku čine:1. spoljnotrgovinska politika (kvote, izvozno- uvozne dozvole, kvantitativna ograničenja),2. carinska politika (carine),3. devizna politika (devizni kurs, devizne kontrole, devizna ograničenja) te4. platno bilansna politika (kombiniranje trgovine i deviznih promjena).

Fiskalna politika predstavlja politiku upravljanja porezima i javnim izdacima. Instrumenti fiskalne politike su:1. porezi (javni prihodi) i2. državna potrošnja (javni rashodi).

Fiskalna politika može biti ekspanzivna i restriktivna.


9/45

9

Agregatna ponuda (AS) je ukupna količina dobara i usluga koju suproizvođači spremni ponuditi na određenom tržištu u određenomperiodu. Determinante AS su nivo cijena i troškova, potencijalniproizvod te kapital rad i tehnologija.

Determinante AS su

nivo cijena i troškova, potencijalniproizvod te kapital rad i tehnologija.

Šok ponude (inflacija troškova) se dešava kada su znatno većitroškovi proizvodnje, rada, roba i usluga što povećava troškoveposlovanja, što dovodi do stagflacije, što dovodi do smanjenja

ponude i rasta cijena.

Agregatna tražnja (AD) je ukupna količina roba i usluga koju su različitisektori u jednoj državi spremni potrošiti u određenom periodu.

Determinante AD su novac,potrošnja iporezi.AD = C + I + G + X.

Makroekonomska ravnoteza - AS-AD (kratkorocna)je revnotezaagregatne ponude i agregatne traznje. Makroekonomska ravnoteža - je osnovni ekonomski cilj svake zemlje,a podrazumeva istovremenopostizanje stabilnosti cena, visokog nivoazaposlenosti i spoljnoekonomske ravnoteže (platnog bilansa), uzstalan privredni rast. ( tacka u kojoj su kupci voljni platiti tacno onajiznos koji supreduzeca voljna proizvesti I prodati).

Inflacija tražnje je kada naglo dolazi do povećanja potrošnje što krivu AD pomjera udesno (povećanje nivoacijena i proizvodnje).


10/45

10

4. MAKROEKONOMSKA STABILNOST

Makroekonomska stabilnost ima za cilj uspostavljanje ambijenta za nisku inflaciju, održiv platni bilans kojipodržava rast (povećanje) strukturne reforme.“Makroekonomska stabilnost – niska i predvidiva inflacija, realna kamatna stopa, fiskalna politika stabilna iodrživa, realan devizni kurs kompetitivan i predvidiv I platni bilans održiv”

Strukturne reforme uvode tržišne mehanizme u funkcionisanje makrekonomske politike, rast potencijalnogproizvoda omogućava viši rast outputa.Slučajevi: A.Visoka inflacija (> 30% – 40%)• Onemogućava rast B. Umjerena inflacija (10% – 30%)• Negativni efekti na rast C. Niska inflacija (2% – 10%)• Može biti korisna ukoliko je praćena malim rastom plata Ključne strukturne reforme su: liberalizacija cijena, politike promocije konkurentnosti, reforma preduzeća,

racionalizacija mrežne soc., finansijski liberalizam, reforme valjskog sektora, budžetske reforme. Makroekonomsko prilagođavanje i finansijski sektor . Restriktivna politika utiče na tražnju za kreditimapreko KS . Deprecijacija deviznog kursa utiče na bilans firmi i sposobnost finansijskih institucija da servisirajuvanjski dug.Makroekonomsko prilagođavanje i siromaštvo . Stabilizacioni programi mogu smanjiti siromaštvosmanjenjem inflacije (dezinflacijom). Smanj enje javne potrošnje smanjuje siromaštvo (smanjene izdatakaza vojsku i manje produktivne kapitalne aktivnosti).

Tipovi deviznih kurseva – Teški fiksni

– Fleksibilni (bez intervencije Centralne banke) – Upravljani


11/45

11

II MAKROEKONOMSKA ANALIZA(POTROŠNJA, DOHODAK, ŠTEDNJA)

1. MAKROEKONOMIJA U KRATKOM ROKU

Dohodak je ključna determinanta potrošnje i štednje.DOHODAK = POTROŠNJA+ŠTEDNJA.

Potrošnja je trošenje na finalna dobra i usluge sa ciljem zadovoljavanja potreba.POTROŠNJA=DOHODAK – ŠTEDNJA

Štednja je onaj dio raspoloživog dohotka koji se ne troši. ŠTEDNJA=DOHODAK – POTROŠNJATAČKA POKRIĆA

TAČKA POKRIĆA je ona pri kojoj kućanstvo troši sav svoj raspoloživi dohodak.

Funkcija potrošnje pokazuje vezu između različitih nivoa izdataka na potrošnju i novoa raspoloživogdohotka. Najvažniji odnos u makroekonomiji je između y i c. Što više štedimo, manja je potrošnja, a samimtim je manji i BDP. Obrazac potrošnje je makroekonomski instrument koji pokazuje kako se mijenjajupromjene u strukturi potrošnje sa promjenama dohotka.

Engelovi zakoni pokazuju pravilnost u promjeni pojedinih stavki potrošnje sa promjenama y. Sa porastomdohotka pojedine vrste potrošnje rastu sporije od rasta dohotka (udio potrošnje na pojedine stavke opadau ukupnoj strukturi potrošnje – npr.hrana, odjeća). Neke vrste potrošnje rastu isto kao i dohodak. Pojedine stavke potrošnje rastu brže od rastadohotka (luskuzna dobra).Nacionalna potrošnja je Ukupna potrošnja u jednoj nacionalnoj ekonomiji je ključni faktor koji određujeAD. Ukupna potrošnja u jednoj ekonomiji je potencijal za investicije. Kratkoročni značaj nacionalnepotrošnje je na agregatnu potrošnju i za razumijevanje kratkoročnjih poslovnih ciklusa, a dugoročni značajima na ekonomski rast. y= C + S y = C + I.

Determinante nacionalne potrošnje su: Tekući raspoloživi dohodak – dio dohotka koji nam je na raspolaganju za potrošnju i štednju iključni faktor potrošnje društva

Trajni/permanentni dohodak – nivo dohotka koji se dobije kada se uklone privremeni uticajikao što su vrijeme, poslovni ciklus, neočekivani dobitak ili gubitak

Bogatstvo ili imetak – uticaj na potrošnju i na štednju Socijalni zaštita


12/45

12

Funkcija štednje pokazuje vezu između različitih nivoa izdataka na štednju i nivoa dohodaka.

Granična sklonost potrošnji je omjer povećanja potrošnje u odnosu na svako povećanje dohotka.Granična sklonost štednji je omjer povećanja štednje u odnosu na svako povećanje dohotka. MPS + MPC =1. Rast potrošnje je sporiji od rasta dohotka, i on s rastom dohotka opada, dok je rast štednje brži od rastadohotka. Znači, što je niži dohodak, to se više odvaja na potrošnju, a što je viši dohodak, više se odvaja na

štednju. MPC = ∆C/∆y; MPS = ∆S/∆y.

INVESTICIJEsu drugi sastavni dio trošenja u makroekonomiji Y = C +I+ G + XInvesticije su dodatak fondu stvarnih kapitalnih dobara. Investicija su samoukoliko se stvara novi kapitalU jednoj nacionalnoj privredi igraju dvostruku ulogu:a. Veliko investiciono trošenje utiče na AD a AD na proizvodnju i zaposlenost(kratkoročni uticaj); b. investicije podstiču nagomilavanje kapitala, te povećavajupotencijalni proizvod i podstiču ekonomski rast (dugoročni uticaj);

Determinante investicija su:➢ prihod (GDP)➢ troškovi (kamate, porezi) ➢ očekivanja (optimizam i pesimizam)

Imamo investicije u stambene objekte, investicije u fiksne fondove (oprema i tvornice) te imamo investicijeu povećanje zaliha. Investiramo onda kada očekujemo da će prihod od investicija biti veći od troškovainvestiranja.


13/45

13

MODEL MULTIPLIKATORAUtemeljitelj ovog modela je J.M.Keynes. Uslov za primjenu modela je privreda sa neiskorištenim resursima(nezaposlenost), te se prikazuju promjene proizvodnje u kratkom roku (cjene i nadnice u kratkom roku suzadane i fiksne)Model multiplikatora objašnjava kako promjene u potrošnji izazivaju multiplikativne efekte na proizvodnjuu privredi sa neiskorištenim resursima. Multiplikator je broj kojim treba pomnožiti promjenu potrošnje da

bi se dobila ukupne promjena proizvodnje.

Modeli multiplikatora: Multiplikator štednje i investicija Multiplikator potrošnje

• Multiplikator lične potrošnje • Multiplikator investicione potrošnje • Multiplika tor državne (javne) potrošnje

Poreski multiplikator Multiplikator otvorene - vanjske privrede

Multiplikator štednje i investicija

Multiplikator potrošnje (lična, investiciona, državna, vanjska trgovina) govori kako povećanje potrošnjeizaziva multiplikatovno povećanje proizvodnje u kratkom roku.

Multiplikator potrošnje sa investicijama


14/45

14

Multiplikator državne (javne) potrošnje

Porezni multiplikator je multiplikator državne potrošnje.

Smanjenje javnih rashoda dovodi do multiplikatornog smanjenjaproizvodnje. Ukoliko dođe do smanjenja poreza, a samim tim i do

povećanja potrošnje, to izaziva multiplikatoran porast proizvodnje.

Multiplikator vanjske trgovine

M=1/MPS; M=1/(1-MPC) – multiplikator zatvorene privrede =

+; =

−( + ) - multiplikator otvorene privrede

(MPm – granična sklonost uvozu, MPX – granična sklonost izvozu. U zatvorenoj privredi, kao i u otvorenoj, promjenu proizvodnjeračunamo kao proizvod multiplikatora i promjene potrošnje.

Realna kamata je ona koju dužnici plaćaju izrazu stvarnih dobarai usluga.REALNA KAMATA = NOMINALNA KAMATA – INVESTICIJE.


15/45

15

2. MAKROEKONOMIJA U SREDNJEM ROKUMonetarni sistem je skup propisa kojima se od strane države uređuju osnovna institucionalna iorganizaciona pitanja u vezi sa domaćim novcem i njegovim odnosima sa stranim valutama.Monetarni sistem određuju slijedeći tokovi:

– Roba koja ima osobinu opšteg ekvivalenta i vrši funkciju mjere vrijednosti – Novčana jedinica koja služi kao mjerilo cijena – Utvrđena prometna i platežna sredstva – Režim kovanja metalnog novca – Režim puštanja u prometu banknota i novčanica određene vrste

Monetarne sisteme dijelimo na dvije grupe:a. Metalističke (vrijednost novca vezana za vrijednost plemenitih metala) b. Papirne (napuštena veza vrijednosti novca i vrijednosti plemenitih metala)

Slična ovoj je i podjela monetarnih sistema na: a. Vezane valute (vrijednost novca vezana uz neki standard plemeniti metal ili stranu valutu)b. Slobodne valute (njihova vrijednost određena ponudom i potražnjom)

Valutno područje je područje u kojem vlada jedan monetarni sistem. Prema vezanosti valuta monetarni

sistem djelimo na vezane valute (vrijednost novca vezana uz neki standard – plemeniti metal ili stranavaluta) i slobodne valute (vrijednost određena ponudom i potražnjom).Monetarna politika može biti

1. Ekspanzivna - efekti : porast novčane ponude smanjenje kamatnih stopa povećanje investicija povećanje BDP i proizvodnje porast zaposlenosti

2. Restriktivna – efekti: smanjenje novčane ponude povećanje kamatnih stopa smanjenje investicija i BDP smanjenje zaposlenosti

3. Stabilizaciona

Monetarna politika usmjerena je na brojne ciljeve vezane za – Ekonomski rast – Zaposlenost – Stabilnost cijena – Ravnotežu platnog bilansa

Novac je univerzalno sredstvo plaćanja. On je sve što služi kao opšteprihvaćeno sredstvo razmjene ili sredstvo plaćanja

Funkcije novca su: mjere vrijednosti, prometno sredstvo, blago, platežno sredstvo te svjetski novac. Razvoj novca kroz historiju – u nauci o novcu pravi se razlika između: – Naturalnog novca – Metalnog novca (kovanice) – Papirnog novca

– Kreditnog novca – Depozitnog novca

http://bs.wikipedia.org/wiki/Investicijahttp://bs.wikipedia.org/wiki/Investicijahttp://bs.wikipedia.org/wiki/Investicijahttp://bs.wikipedia.org/wiki/Kamatna_stopahttp://bs.wikipedia.org/wiki/Kamatna_stopahttp://bs.wikipedia.org/wiki/Kamatna_stopahttp://bs.wikipedia.org/wiki/Kamatna_stopahttp://bs.wikipedia.org/wiki/Investicija


16/45

16

Glavni monetarni agregati su:1. M1 ili transakcijski novac - iznos novca koje se koristi za svakodnevne transakcije (novac u užem

smislu),2. kovanice,3. papirni novac,

Čekovni novac- depozitni

M2 ili novac u širem smislu (likvidna sredstva) obuhvata 1. transakcijski novac (M1) +2. štedne račune u bankama, 3. novčane surogate (depozite do 6 mjeseci).

M3 ili monetarni volumen je M1+M2+ depoziti do godinu dana.M4 je monetarni potencijal – ukupna novčana sredstva u jednoj ekonomiji koja uključuju i blokiranasredstva (najviši monetarni agregat). Potražnja za novcem može biti transakcijska i špekulativna. Transakcijska je ona potražnja u svrhuobavljanja svakodnevnih transakcija i za svakodnevnu potrošnju. Glavna determinanta ove tražnje jerasploživi dohodak. Špekulativna tražnja – portfolio teorija, koja objašnjava ponašanje racionalnog

investitora u raspoređivanju portfolia. Cilj portfolio teorije je diverzifikacija rizika. Glavne determinantešpekulativne tražnje su kamatna stopa i dobit (dohodak). Kada KS raste špekulativna tražnja raste, atransakcijska opada.Kamata predstavlja naknadu za posuđeni novac ili za kreditirane (posuđene) upotrebne vrijednosti.Najčešći ugovoreni oblik plaćanja kamate je kamatna stopa. Kamatna stopa je trošak posuđivanja kapitala. Njene uloge su cijena posuđivanja i oportunitetnamogućnost.Determinante kamatne stope su:

1. rizik (raste rizik, raste KS),2. rok dospijeća (duži rok, viša KS),3. administrativni troškovi (viši troškovi, veća KS) te4. likvidnost (viši troškovi, manjaKS).

Provođenje monetarne politike se po pravilu odvija preko CB . Imamo dvije grupe instrumenata monetarnepolitike: regulatorni (instrumenti kvantitativnog regulisanja) i nadzor nad bankarskim sitemom.Centralna banka raspolaže instrumentima kojima utiče na proizvodnju, zaposlenost, stabilne cijene inetoizvozInstrumetni centralne banke – osnove monetarne politike:

1. Operacije na otvorenom tržištu - Operacije na otvorenom tržištu su kupovine i prodaje hartija odvrijednosti od strane centralne banke

2. Diskontna (eskontna) stopa - posebna vrstu kamatne stope pod kojima centralna banka prima nareeskont vrijednosne papire od poslovnih banaka (zvanična kamatna stopa).

3. Stopa obveznih rezervi - rezerve koje su poslovne banke dužne držati kod centralne banke

Multiplikacija novca predstavlja multiplikativne novčane ponude u bankarskom sistemu. Veličinamultiplikacije zavisi od visine stope obavezne rezerve. Multiplikativne novčane ponude govore koliko se

puta depozit može multiplicirati u bankarskom sistemu

Inflacija Označava porast opšteg nivoa cijena i pad vrijednosti novca


17/45

17

Pokazatelji inflacije – indeks cijenaa. Indeks potrošačkih cijena – CPIb. Deflator BDPc. Indeks proizvođačkih cijena – WPI

Klasifikacija inflacije vrši se po različitim kriterijima: a) Intenzitet ispoljavanja

i. Umjerena (puzajuća) – rast cijena 4% godišnje ii. Galopirajuća – rast cijena 80% godišnje (efekti – strukturni poremećaji) iii. Hiperinflacija – rast cijena 50% mjesečno (efekti – slom sistema cijena)

b) Uzroci nastajanjai. inflacija tražnje,ii. inflacija troškova,

iii. strukturna inflacija.c) Dužina trajanja

i. jednokratna,ii. sekularna i

iii.

hronična d) Vizuelnosti. aktivna i neaktivna,ii. slobodne i prigušene (kontrolisane) inflacije

Obilježja inflacije su: novčana masa raste, nivo cijena raste, nesklad plata i produktivnosti rada. Ako rastnovčane mase nije praćen rastom produktivnosti, cijene rastu. Ako rast plata nije veći od rastaproduktivnosti rada, cijene rastu.Opšte pravilo

ako rast novčane mase nije praćen rastom produktivnosti cijene rastu Ako je rast plata veći od rasta produktivnosti rada cijene rastu

Efekti inflacije :1. Na raspodjelu dohotka i bogatstva2. Iskrivljenje relativnih cijena i outputa: Inflacija troškova smanjuje Q, inflacija tražnje

povećava Q, a inercijska nema uticaja na Q. Na ekonomsku efikasnost ima sljedeći uticaj:rast troškova poslovanja, otežava pravilnu alokaciju resursa i djeluje na iskrivljenje relativnihcijena.

Najveće dileme oko antiinflatorne politike su zbog dužine vremena potrebnog za prilagođavanje ekonomijete o izboru imeđu niske stope inflacije ili niske stope nezaposlenosti. Indeksacija ekonomije jeprilagođavanje nadnica i ugovora promjenama opšteg nivoa cijena. COLA indeksom se vrši prilagođavanjenadnica i ugo vora promjena opšteg nivoa cijena.

NezapolenostTržište rada predstavlja ukupnost odnosa ponude i potražnje za radnom snagom. Puna zaposlenost jeoptimalan nivo upotrebe rada.Nezaposlenost se definiše kao razlika između ukupne radne snage i broja stvarno zaposlenih, pri čemu sepod radnom snagom podrazumjeva ukupan broj ljudi sposobnih i voljnih da radeUobičajeno se izražava stopom nezaposlenosti

Kategorije zaposlenosti: zaposleni, nezaposleni (nemaju posao ali ga aktivno traže), izvan radne snage (nemaju posao niti ga traže).


18/45

18

Razlikujemo 4 oblika nezaposlenosti:1. Periodična (sezonska) nezaposlenost (vezano za godišnja doba),2. Tehnološka nezaposlenost (tehnološka usavršavanja koja smanjuju tražnju za radom);3. Tekuća nezaposlenost (usljed promjena strukture tražnje za radom);4. Stagnantna (usljed nesposobnosti prilagođavanja rada novim uslovima u proizvodnji);

5. Latentna (prikrivena).Vrste nezaposlenosti su:1. Frikciona (dobrovoljna, poželjna ze ekonomiju; tekođe nastaje zbog kreta nja ljudi, selidbe, promjeneradnog mjesta, školovanja a imamo i posebnu vrstu – sezonska nezaposlenost);2. Strukturna (raskorak ponude i tražnje za radnicima usljed smanjenja tražnje za jednom kvalifikacijom,tehnološkog napretka itd.);3. Ciklična (ukupna potražnja za radom niska, a rezultat je poslovnog ciklusa u kome se nalazi privreda);4. Privremena (nevidljiva nezaposlenost, a odnosi se na zaposlene čija je efikasnost ispod prosjeka ili čijaradna mjesta ne odgovaraju kvalifikaciji).Okunov zakon : objašnjava vezu odstupanja realnog GDP-a u odnosu na

potencijalni GDP i nezaposlenosti . Utvrdio je da na svakih 2% smanjenja realnog BDP-a u odnosu napotencijalni vodi povećanju stope nezaposlenosti od 1%. Važna posljedica Okunovog zakona je da stvarniGDP mora rasti jednako brzo kao ipotencijalni, kako bise sprječilo povećanje stope nezaposlenosti

Filipsova kriva predstavlja vezu između nezaposlenosti i nivoa cijena.Korisna je za analizu kratkoročnih kretanja inflacije i nezaposlenosti.Promjena plata zavisi od broja nezaposlenihTrade off – teorija kompromisa između više inflacije i niže stopenezaposlenosti ili obrnuto. %INFLACIJE = %RASTA NEZAPOSLENOSTI -%RASTA PRODUKTIVNOSTI RADA.

Filipsova kriva u drugom roku je savršeno neelastična, jer ona predstavljaprirodnu stopu nezaposlenosti koja je konzistentna sa inflacijom. NAIRU – stopa koja dovodi do ubrzavanja inflacije.

Budžet i fiskalna politika Budžet je javni račun koji pokazuje planirane rashode državnih programa iočekivanje prihoda od poreskog sistema.Budžet predstavlja novčani plan prihoda i rashoda određene zajednice(države ili uže teritorijalne jedinice) za naredni period (po pravilu za jednu

godinu)Budžetskim prihodima (porezima, javnim dugom i drugim fiskalnim instrumentima), a zatimbudžetskom potrošnjom (javna potrošnja) vrši se preraspodjela nacionalnog dohotka Budžetska ravnoteža predstavlja stanje budžeta kada je ukupna suma rashoda pokrivena ukupnom sumomprihoda (dokaz zdravih finansija) Budžetski deficit predstavlja v išak rashoda u odnosu na prihode u budžetu (izazvan većom potrošnjom ilismanjenim oporezivanjem) Budžet može biti u suficitu i deficitu.Za pokriće deficita država koristi:

1. fiskalnu presiju,2. javni dug i

3. emisiju novca.


19/45

19

U slučaju inflacije tražnje, budžet predstavlja efikasan instrument reduciranja tražnje. U slučaju inflacijetroškova, država smanjuje poreze rasterećujući ekonomiju od dijela fiskalnih obaveza i ublažava rast cijena. Budžetski suficit predstavlja višak prihoda nad rashodima u budžetu Stvaranje budžetskog suficita postiže se smanjenjem potrošnje ili povećavanjem poreza Do formiranja suficita dovodi i djelovanje automatskih stabilizatora, ugrađenih u budžetu Postoje restriktivna i ekspanzivna budžetska politika.

Kod restriktivne se smanjuj e potrošnja države i sprovodi politika budžetskog suficita. U uslovima recesije ikrize smanjuju se porezi a povećava javna potrošnja. Pomoću budžeta se ublažavaju ekonomske fluktuacije(konjukturni ciklusi).Kod ekspanzivne b.p povećava se državna potrošnja a smanjuju porezi, time se povećava AD i stimulišeoživljavanje ekonomije.Budžetski prihodi su:

1. porezi, takse, doprinosi,2. prihodi javnih preduzeća,3. javni zajmovi (javni dug) te4. sredstva monetarne emisije.

Budžetski rashodi su izdaci države i drugih državnih subjekata za podmirivanje kolektivnih potreba i u javnom interesu društva, a to su javna potrošnja itransferna plaćanja.Javna potrošnja značajan je faktor formiranja tražnje, cijena i odnosa na tržištu, ima uticaj n a konjukturnecikluse, na inflaciju i deflaciju te ponudu novca.Javni dug predstavlja zaduženje države i široko je korišteni metod pribavljanja finansijskih sredstava iinstrument ekonomske politike države. Važno razlikovati: – Unutrašnji dug (javnizajmovi) – Vanjski dugUnutrašnji dug je zaduženje države na domaćem tržištu novca i kapitala radi pokrića budžetskog deficita iubrzanja ekonomskog rasta ili u stabilizacione svrhe.Vanjski dug je zaduženje za potrebe razvoja zbog nedostatka unutrašnje akumulacije ili pokrića deficita uplatnom bilansu.

Efekat duga - Efekti javnog duga na ekonomiju različiti u kratkom i dugom roku 1. Kratkoročni efekat duga – „efekat istiskivanja“ 2. Dugoročni efekat duga – „teret duga“ Kratkoročno, javni dug na ekonomiju utiče efektom istiskivanja : porast državne potrošnje vodi rastu cijena,pa CB vodi restriktivnu politiku rasta KS destimulišući privatne investicije, iako općenito investicije rastu.Dugoročno, veliki dugovi istiskivaju akumulaciju te smanjuju ekonomski rast, te se tako gubi efikasnost.Fiskalna politika - Oblikovanje poreza, javnih rashoda, budžeta i javnog duga u cilju ublažavanja poslovnihciklusa i održavanja rastuće ekonomije.Fiskalnom politikom utiče se na ekonomski rast, zaposlenost, raspodjelu i ekonomsku stabilnostDugoročni efekti fiskalne politike mjere se uticajem na zaposlenost i ekonomski rast, a kratkoročni – nastabilizacijuFiskalna politika može biti – Automatska - Automatska fiskalna politika ima ugra đene automatske stabilizatore u ekonomski sistem – Diskreciona (aktivna) - Diskreciona (aktivna) fiskalna politika, različitim kombinacijama i promjenamafiskalnih instrumenata (javnih rashoda, javnih prihoda, budžetske ravnoteže i javnog duga) utiče naosnovne ekonomske varijable – BDP, ekonomski rast, zaposlenost i stabilnost


20/45

20

Automatski stabilizatori: – Automatske promjene prihoda od poreza (sistemprogresivnog oporezivanja) – Osiguranje za slučaj nezaposlenosti – Socijalna osiguranja – Drugi transferi

Diskrecioni stabilizatori su – Javni radovi – Projekti javnog zapošljavanja – Promjene poreskih stopa

Analitičke kategorije budžeta . Strukturni budžet prikazuje kakvi bi bili prihodi i rashodi u slučaju daekonomija posluje na svom potencijalu. Stvarni budžet prikazuje stvarne prihode i rashode u određenomvremenskom periodu. Ciklični b mjeri uticaj poslovnog ciklusa na budžet (razlika strukturnog i stvarnog). Automatski stabilizator fiskalne politike služi za automtske promjene prihoda od poreza, osigur anje zaslučaj nezaposlenosti, socijalna osiguranja te druge transfere. Diskrecioni stabilizator služi za projektovanje

zapošljavanja u javnom sektoru te promjene poreskih stopa.

3. MAKROEKONOMIJA U DUGOM ROKU

Ekonomski rast se definiše kao: glavni ekonomski i politički cilj, ekspanzija potencijalnom BDP-a, širenjegranica proizvodnih mogućnosti te rast ukupnog outputa po stanovniku.U kratkom doku, AS- AD sistem određuje nivo outputa, nezaposlenosti, nivo cijena i inflacija. Glavni faktorkoji stoji iza ekonomskog rasta u dugom roku je AS. Kvantitativno se izražava najčešće preko pokazateljastope rasta bruto domaćeg proizvoda, nacionalnog dohotka, BDP -a po stanovniku (pc), nacionalnog

dohotka po stanovnikuDugoročni ekonomski rast se temelji na uvećanoj upotrebi proizvodnih faktora – rada, kapitala i prirodnihresursa (kvalitativno povećanje) te uvećanoj efikasnosti njihovog korištenja (tehnološkim promjenama – kvalitativno korištenje). Tri su izvora ekonomskog rasta : rast ra dne snage, rast kapitala i tehnološke promjene.

Robert Solow je došao do zaključka da je u SAD u tom periodu preko 80% rasta outputa po radnom saturealizovano zahvaljujući tehnološkoj promjeni Sve modele ekonomskog rasta možemo klasificirati na:

1. KLASIČNE MODELE EKONOMSKOG RASTA2. SAVREMENE MODELE EKONOMSKOG RASTA

I. Kejnzijanske modele rastaII. Neoklasične modele rasta

Klasnični modeli su prema: Adam Smith ; Mill i Malthaus ; David Ricardo .Savremeni modeli su: Kejnzijanski model i Neoklasični modeli.Prema Adamu Smithu rast je uslovljen ekonomijama ponude, rastom stanovništva, investicija i zemlje. BDPse povećava sa povećanjem stanovništva dok se postojeća zemlja ne pojavi kao granica rasta. Sa oskudicomzemlje BDP počinje sporije rasti od stanovništva (opadajući prinosi). Ekonomija bazirana na teorijivrijednosti.Mill: rast stanovništva mora se kontrolirati kako bi se spriječio pad ek. aktivnosti (ekonomskog rasta) idostiglo stanje dugotrajne ravnoteže. Malthaus : rastuće stanovništvo može se dovesti do tačke gdje će


21/45

21

radnici biti na minimalnom nivou opstanka. Stanovništvo će se povećavati sve dok su nadnice veće odegzistencijalnog minimuma.David Ricardo : opadajući granični prihodi zemlje. Povećanje renti smanjuje profit, povećanje prihoda odzemlje uslovljava rast nadnica i pad investicija – faktori ograničenja rasta. Rješenja treba tražiti utehnološkim inovacijama i specijalizaciji. Schumpeterova teorija rasta : izvor rasta na strani ponude. Stopa rasta stanovništva je egzogena. Štednju

smatra rezid ualnom (konstantnom), te nevažnom za rast. Pokretač rasta su promjene u ekonomskomokruženju (otkriće novih resursa i preduzetničke tehnološke inovacije). Nema opadajućih prinosa odinovacija.Harpod – Domarov model je teorijski utemeljen na kejnzijanskoj metodi. U osnovi modela su sljedećepretpostavke: rast nacionalnog dohotka isključivo je funkcija akumulacije kapitala; uvećanje faktora rada,odnosno rast zaposlenosti, rezultat je rasta stanovništva; faktor rada se povećava po konstantnoj stopi – prirodn a stopa rasta stanovništva; ŠTEDNJE INVESTICIJE AKUMULACIJA KAPITALAPROIZVODNJA. Kakobi ostvarile rast, ekonomije moraju štedjeti i ulagati. Što više uštede i ulože, brže će rasti. ∆y/y=S/k – jednačina pokazuje da jednostavno stopa rasta BDP -a određuje zajednički omjer racionalne štednje S ikapitalnog koeficijenta k. U odsustvu države, stopa rasta nacionalnog dohotka je direktno ili pozitivno

vezana za omjer štednje (što više ekonomija štedi i uloži od datog BDP-a, to će biti veći rast BDP-a).Neoklasični model rasta/Robert Sollow opisuje ekonomiju čiji je output rezultat djelovanja 2 faktoraproizvodnje: kapitala i rada. Kapital i tehnološke promjene su dio modela. Ako količina kapitala raste bržeod stanovništva, to otvara rast outputa po radniku, rast nadnica, smanjuje zarade od kapitala i smanjujerealne kamate. S tehnološkim promjenama se postiže veći output od iste količine inputa, te one pomičugranicu proizvodnih mogućnosti. Prema neoklasičarima, štednja uslovljava investicije, dok je prema kejnzijancima obrnuto. Stopaekonomskog rasta je nezavisna od štednje. Iako stopa štednje ne utiče na stopu ravnotežnog ekonomskograsta, rast stope štednje djelujući na povećanje tehnološke opremljenosti utiče na povećanje nivoaravnotežne proizvodnje.Ekonomski rast je proces povećavanja realnog BDP-a.Ekonomski razvoj je dinamični proces povećanja stepena zadovoljenosti ljudskih potreba. Konjukturni ciklus predstavlja zaokret u ukupnom outputu, dohotku i zaposlenosti. Obično traje između 2 i 10 godina.Obilje žavaju ga ekspanzije ili kontrakcije u mnogim sektorima privrede. Silazna faza sukontrakcije a uzlazna

je ekspanzija .

Recesija : Smanjuju se kupovine potrošača; zalihe se povećavaju;smanjuje se proizvodnja; realni GDP opada; smanjuju se investicije,opada potražnja za radom – povećava se nezaposlenost, sa padomoutputa smanjuje se ponuda i potražnja za sirovinama; cijenedobara opadaju; nadnice i cijene faktora ne opadaju, profiti sesmanjuju; cijene dionica opadaju; sa padom tražnje za kreditima – opadaju kamate

KONJUKTURNI CIKLUSI-POJAM I OBILJEŽJAPOSLOVNI (KONJUKTURNI) CIKLUS je tok ukupne društveneproizvodnje, dohotka izaposlenosti, koji obično traje 2 do 10g,. Obilježen je velikom ekspanzijom ilikontrakcijom uvećini sektora ekonomije. Javlja se kada se ekonomska djelatnost ubrzava ili usporava. GLAVNE FAZE POSLOVNIH CIKLUSA:

1. RECESIJA (razdobilje u kojem se GDP smanjuje tjekom barem dva uzastopna tromjesečja) 2. EKSPANZIJA


22/45

22

Teorije konjukturnih ciklusa: markstistička; neoklasične interpretacije krize ; endogene teorije (teorijahiperprodukcije, t predimenziorianosti investicija, t inovacija, t neravnomjerne potrošnje, monetarne t,teorije mješovite privrede); egzogene teorije (politička, psihološka, demografska, kozmička, fizikalna). Marksistička teorija : uzroci krize su u sistemu reprodukcije. Vežu se za kapital, jer nijedan raniji sistemproizvodnje nije poznavao krize. Sistem počiva na protivrječnostima koje izazivaju cikluse. Uzrok:proizvodnja ima društveni karakter, sistem karakterišu stalni konflikti (vlasnici kapitala – radnici). U suštini,

problem je u hiperprodukciji kapitala u robnom obliku.„Strah od robe“ – uzrok: nemogućnost kapitala u robnom obliku da se pretvori u proizvodni kapital zbogograničenja tržišta na strani tražnje. To vodi ograničavanju ili smanjivanju proizvodnje što izaziva krizu.Padaju profitne stope, da bi zadržali iznos profita, vlasnici kapitala smanjuju proizvodne troškove, vršepritisak na najamnine i povećava se eksploatacija. Strah od robe smanjuje investicije. Kako se smanjujuinvesticije, smanjuje se ulaganje u proizvodnju i sredstva. Lančano, taj pad izaziva i smanjenje u sektorudobara za širu potrošnju, te nastaje kriza. Kapital koji stoji u robama završava svoj prometni procesobaranjem cijene (obezvrijeđivanjem). Tako se usklađuju kupovni i robni fondovi. Neoklasične teorije konjukturnih procesa se dijele na endogene i egzogene . Prema endogenim teorijama,uzroci su unutar privrede, privredni ciklusi sami sebe generiraju i u kome svaka kontrakcija izaziva

ekspanziju i obratno. Prema egzogenim, uzroci su izvan privrednog sistema (ratovi, politički događaji, otkićenalazišta zlata, naučna otkrića itd.) Tradicionalni pristup analizi ravnoteže ima dvije varijante. Prema prvoj, ravnoteža ili neravnoteže seobjašnjava jednakošću ili nejednakošću ekonomskih varijabli bez analitičkog obašnjenja prirode tih odnosa.Druga varijanta je vezana za modele u kojima su date veze između ekonomskih varijabli.Ponašanje modela se ogleda u 4 faze :1. Početna pozicija – ravnoteža;2. Promjene koje narušavaju ravnotežu;3. Proces prilagođavanja promjenama;4. Krajnja pozicija – nova ravnoteža.Prema Keynesu, ravnoteža nije cilj, već pretpostavka privredne stabilnosti. Ravnoteža se mora posmatratidinamički.Ravnoteža se objašnava kroz 4 stavke :1. Neophodnost prolaska sistema kroz stanje ravnoteže;2. Periodičnost ravnoteže;3. Nova ravnoteža na višem nivou razvijenog sitema;4. Dužina razmaka između dvije ravnoteže zavisi od strukturnih promjena.

Konjukturni ciklus se prognozira kvantitativnim, kvalitativnim te kombinovanim metodama . Kvantitativnemetode koriste kvantitativne pokazatelje i matematičke metode u objašnjenju konjukturnih ciklusa.Kvalitativne metode se baziraju na analizi kvalitativnih pokazatelja.


23/45

23

III MAKROEKONOMIJA OTVORENE PRIVREDE (MEĐUNARODNA EKONOM

Makroekonomija otvorene privrede

1. TRGOVINA I SPECIJALIZACIJA

Otvorena ekonomija je ekonomija koja se uključuje u međunarodnu razmjenu. Posredstvom međunarodnetrgovine ostvaruje se povezivanje različitih dijelova svijeta što doprinosi razvoju međunarodne podjele radai međunarodne specijalizacije . Mjera te otvorenosti je odnos izvoza ili uvoza naspram BDP-a.

Izvori međunarodne razmjene su:1. Raznolikost uslova proizvodnje;2. Opadajući troškovi;3. Razlike u ukusima;4. Drugo.

Korisnosti od međunarodne razmjene su: Povećanje produktivnosti po osnovu specijalizacije Povećanje prodaje i kupovina u inostranstvu obezbjeđuje postizanje efekata “eksterne ekonomije” u

nacionalnoj ekonomiji Različiti troškovi proizvodnje koji proizlaze iz različitih uslova proizvodnje po zemljama, omogućavaju

postizanje pogodnosti svim zemljama u međunarodnoj trgovini Različite cijene roba i usluga, kao posljedica različitih troškova proizvodnje, stimulišu međunarodnu

trgovinu

Predmet međunarodne trgovine su tzv. Viškovi proizvodnje zemalja učesnice.

Ti viškovi mogu da budu: – Apsolutni – kapacitet proizvodnje u zemlji je takvog obima da agregatna tražnja ( AD)ne možeapsorbovati agregatnu ponudu (AS) – Relativni – viši stepen prerade proizvoda I diverzifikacija ekonom ske strukture omogućavaju “stvaranje”prednosti i konkurentnosti ekonomijaTeorija međunarodne trgovine objašnjava: – Motive koji pokreću međunarodnu trgovinu (kriterije specijalizacije) – Odnos međunarodne trgovine i ekonomskog rasta

Osnov me đunarodne trgovine su komparativne/konkurentske prednosti. Postoje dva pristupaizračunavanja prednosti:

1. Klasični: Klasični se odnosi na komparativne prednosti, i dijeli sena:a. Apsolutne (A. Smith)b. Relativne (D. Ricardo)

2. Neoklasični pristup.: neoklasični se odnosi na konkurentske prednosti (Porter)

Apsolutne komparativne prednosti je formulisao Adam Smith, s tezom: Zemlja treba proizvoditi ona dobrai usluge u čijoj proizvodnje je efikasnija od drugih (apsolutna efikasnost). Efikasnost proizilazi izmeđunarodne podjele rada i specijalizacije za proizvodnju određenih dobara. Do teze o apsolutnimprednostim a u međunarodnoj trgovini, A. Smith je došao primjenom zaključka da podjela rada i specijalizacija predstavljaju ključni stimulans ekonomskom rastu. Smith je ukazao da uslovi za organizacijuproizvodnje nisu isti u svim zemljama i da post oji “nejednak” raspored faktora proizvodnje.


24/45

24

Relativne komparativne prednosti je formulisao David Ricardo, s tezom: Zemlja treba proizvoditi onadobra i usluge koja može proizvesti uz relativno niži trošak (relativna efikasnost). Sve zemlje imaju razlogeuključivati se u razmjene, čak i ako nisu apsolutno efikasne (ako nemaju najniže troškove). D. Rikardo jeSmithove apsolutne prednosti dopunio teorijom komparativnih troškova . Objasnio je kako zemlje kojenemaju apsolutne prednosti u proizvodnji ni jednog proizvoda, mogu da se specijaliziraju i da se uključe umeđunarodnu podjelu rada po kriteriju relativnih prednosti. Osnov specijalizacije su relativno niži troškovi a

cilj specijalizacije je maksimizirati dobit ili minimizirati gubitak međ raz.

Zakon recipr očne potražnje je formulisao John Stewart Mill, s tezom: apsoultne i relativne prednosti uproizvodnji zemalja će se realizirati u međ. raz. samo pod pretpostavkom recipročne potražnje. Dohodak jedne zemlje povećava se međ . razmjenom samo pod uslovom da nema barijere (npr. carina) u trgovini.Objasnio je kako barijere u trgovini imaju bumerang efekat na zemlje koje ih uvode kao instrument politike(smanjuje se potražnja).

Drugi doprinos J. S. Mill-a teoriji međunarodne trgovine je definisanje odnosa razmjene - terms of trade(TOT). TOT su proporcije u kojima s e jedinicom izvoza, obezbjeđuje određena količina uvoza .

Odnosi razmjene (terms of trade TOT) su broj koji pokazuje poboljšanje ili pogoršanje položaja jednezemlje u međ . trg., prvenstveno na bazi promjena cijena proizvoda koje zemlja izvozi ili uvozi. Odnosrazmjene može da se računa za međ . trg. zemlje u cjelini ili za pojedine grupe proizvoda, sektora ili granaproizvodnje. TOT je važan intrument u analizi vanjske trgovine i dobija se kao količnik izvozne cijene iuvozne cijene.

Ograničenja teorije komparativnih prednosti se odnose na činjenicu da se u razmatranje uzimaju samodvije zemlje i dva proizvoda, gdje se zanemaruju transportni troškovi. Takođe se pretpostavljameđunarodna nemobilnost fakora proizvodnje, što je pogrešno, zajedno sa pretpostavkom o savršenojkonkurenciji. Zanemareni su drugi faktori proizvodnje (pretpostavka da je rad jedini faktor proizvodnje).

Doprinos neoklasičara i neokejnzijanaca F. Taussig - značajno poboljšao model komparativnih prednosti. Razdvojio je troškove proizvodnje na dvijekomponente – Nadnice (cijena rada) – Kamate (cijena kapitala)

F. Graham – proširio model – dvije zemlje – dva proizvoda

G. Haberler – utvrdio da su tokov i međunarodne trgovine određeni apsolutnim razlikama u cijenama, a nekomparativnim razlikama u troškovima rada . Pomoću modela u koji su uključeni produktivnost, visinanadnica, transportni troškovi, tip tražnje i devizni kurs, pokazao kako se komparativne prednostitransformišu u apsolutne troškovne prednosti . Zaključio da nije samo rad relevantan za formiranje cijena iodnosa razmjene, nego i cijena kapitala (kamata) i cijena zemlje (renta), koji, u zavisnosti od kombinacijefaktora, određuju i troškove proizvodnje . Uveo princip margina lnih troškova u teoriji međunarodnetrgovine čime se objašnjava pojava da se na tržištu jedne zemlje nalaze isti proizvodi proizvedeni i u zemlji iu inostranstvu (teorija troškova supstitucije)

F. Machlup – analizirao Kejnsov multiplikator investicija I postavio tezu o multiplikatoru vanjske trgovine(multiplikator otvorene privrede). Povećanjem izvoza moguće je da zemlja poveća proizvodnju, zaposlenost

i dohodak sa efektom multiplikatora. Multiplikativni efekat izvoza će biti veći ako se prihod od izvoza višeupotrebljava za kupovinu domaćih proizvoda. Svaki uvoz i svaka štednja dijela dohotka koji se ostvaruje odizvoza, smanjuje multiplikativni efekat povećanja izvoza na dohodak zemlje.


25/45

25

Heckscher – Ohlin – model (HO)

Heckscher utvrdio da je razlika u relativnom bogatstvu faktora proizvodnje neophodan uslov za razlike ukomparativnim troškovima i komparativnim prednostima . Zemlja će se specijalizirati u proizvodnji onihproizvoda za koju je potrebno korištenje faktora proizvodnje kojima je ta zemlja bogata. Drugi važan uslovsu različite kombinacije faktora proizvodnje za različite proizvode. Odatle zaključak: inicijalni uslovi za

međunarodnu trgovinu su razlike u relativnom bogatstvu.

B. Ohlin razvio Heckscherove teze i razmatrao teoriju međunarodne trgovine u okviru opšte teorije lokacije,regionalne specijalizacije i trgovine među regionima. Naglasio da svaki region ima prednosti u proizvodnjidobara za čiju proizvodnju je nužno utrošiti količine faktora kojima je taj region bogat (obzirom dabogatstvo faktora uslovljava niže cijene faktora). Razlike u troškovima proizilaze iz razlika u cijenamafaktora što dovodi do međunarodne trgovine .

Hecksher - Ohlin-ova teorema objašnjava međ . trg. na osnovu raspoloživosti faktora proizvodnje. Relativneprednosti objašnjene su različitom obdarenošću faktorima proizvodnje. Hecksherova teza je da je razlika urelativnom bogatsvu faktora proizvodnje neophodan uslov za razlike u komparativnim troškovima ikomparativnim prednostima. H-O teorija : Zemlja će se specijalizirati u proizvodnji onih proizvoda u čijoj seproizvodnji koriste fakori kojim ta zemlja obiluje, a uvoziće proizvode u čijoj se proizvodnje intenzivnokoristi faktor kojim ta zemlja oskudjeva.

Heckscher – Ohlin – Samuelsonov model (HOS)

P. Samuelson – dokazao da cijene faktora proizvodnje moraju biti iste i u slučaju slobodnog kretanja roba umeđunarodnoj trgovini (umjesto slobodnog kretanja faktora proizvodnje). Njemu pripada zaslugaformulisanja HOS teorije. Slobodna trgovina robama na integrisanom području dovela je i doizjednačavanja cijena faktora proizvodnje (rada i kapitala) u različitim zemljama.

H-O-Samuelson-ov teorem : u uslovima slobodne trgovinske razmjene na integrisanom području i uuslovima mobilnosti faktora proizvodnje doći će do izjednaćavanja cjena faktora proizvodnje (rada ikapitala) u različitim zemljama. Emprijskom provjerom H-O teorije utvrđen je Leontijev paradoks.

Prema Kravisu , struktura razmjene zavisiće od raspoloživosti proizvoda u zemlji. Trgovina među zemljamanajprije se obavlja sa proizvodima koji nisu raspoloživi u domaćoj proizvodnji. Razlikujemo dvije vrsteproizvoda u međ . trg. koje će zemlja uvoziti:

one koji nisu raspoloživi u apsolutnom smislu i one koji se mogu proizvesti ali po višim troškovima.

Dokazano je da izvozni sektori jedne zemlje pokazuju veće stope tehničkog progresa od prosječnih stopatehničkog progresa cjele ekonomije.

Prema Linderu , razlikujemo međunarodnu razmjenu primarnih i k ompeksnih industrijskih proizvoda.Trgovina primarnih proizvoda može se objasniti raspoloživošću (bogatstvom) prirodnih resursa. Ovaj diomeđ trg može se objasniti H -O teorijom. Trgovina industrijskih proizvoda određena je, prije svega,tehničkom superior nosti, ekonomijom obima i menadžmentom . Trgovina industrijskih proizvoda može seobjasniti sličnošću u strukturi potražnje među zemljama koja zavisi od visini dohotka. Kako je unutrašnjatražnja određena nivoom dohotka po glavi stanovnika, slijedi zaključak da će zemlja sa istim dogotkomimati slične oblike tražnje i navike potrošača. Volumen trgovine je veći ako je veća sličnost u dostignutomstepenu razvoja među zemljama.


26/45

26

Vernon – Hirsch – Johnsonovom model se zasniva na teoriji životnog ciklusa proizvoda po kojoj većinaproizvoda prolazi kroz nekoliko različitih faza u svom razvoju. Pokazalo se da većina proizvoda (od pojavedo prestanka proizvodnje) prolazi kroz tri faze :

1. Prva faza je karakteristična po visokim jediničnim troškovima, značajnim inputima naučnog iinženjerskog rada te nedostataku konkurencije.

2. Drugu fazu, fazu punog razvoja , karakteriše masovna proizvodnja i distribucija, uvode se metode

koje snižavaju troškove, proces proizvodnje postaje više kapitalnointenzivan, konkurencija sepojačava, stručnost administracije, kontrola troškova, a marketing igra važnu ulogu.3. U trećoj fazi, fazi zrelosti , prodaja je ustaljena, proizvodi standardizirani, ekonomija obima je važan

faktor a proizvodnja kapitalnointenzivna.Nerazvijene zemlje koje počinju industrijalizaciju imaju komparativne prednosti u onim proizvodima koji suu fazi zrelosti. Industrijski lideri , naročito oni sa velikim unutrašnjim tržištem, imaju prednosti u proizvodnji proizvodadruge faze – faza punog razvoja. Male visokorazvijene zemlje imaju prednosti u proizvodnji proizvoda I faze – novih proizvoda Krugman je dokazao na imperfektnost tržišta, fokusirajući se na uticaj troškova proizvodnje i cijena na

međunarodnom tržištu. Razlikuje dva tipa ekonomije obima: 1. Interna (trošak po jedinici proizvoda zavisi od veličine firme),firma koja posjeduje internu ekonomijuobima može monopolizirati industriju; Firma koja posjeduje internu ekonomiju obima može monopoliziratiindustriju (nesavršeno tržište – imperfektna konkurencija). Pri većem obimu proizvodnje, firma smanjujetroškove po jedinici proizvoda i tržišne cijene. Da bi koristila pogodnosti ekonomije obima, firma razvija svojportfolio proizvoda na koje se specijalizira.2. Eksterna (trošak po jedinici proizvoda zavisi od veličine industrije), koja omogućava da država dominirasvjetskim tržištem u proizvodnji određenog proizvoda. Eksterna ekonomija obima omogućava da država dominira svjetskim tržištem u proizvodnji određenog proizvod a, ali ne zato što posjeduje jednu velikufirmu, već zato što ima mnogo malih firmi koje utiču jedna na drugu da bi stvorile veliku konkurentskukritičnu masu proizvoda (konkurentna industrija).Za razliku od interne, eksterna ekonomija obima ne mora vodit i računa o imperfektnosti tržišta .

Porter je objasnio kako zemlje postaju konkurentne na svjetskom tržištu. Konkurentnost industrije zavisi odveličine kapitala industrije da provodi inovacije i poboljšanja. Da bi bila konkurentna, kompanija moraimati: „jake rivale, nestrpljive dobavljače o zahtjevne potrošače“. Sa rastom globalne konkurencije,nacionalne ekonomije postaju sve značajnije. Porter je konstruisao dijamant konkuretnskih prednosti. Četiri komponenete dijamanta nacionalne konkurentnosti: – Faktori proizvodnje – Uslovi tražnje – Srodne i prateće djelatnosti – Strategija firme, struktura, rivali.

Vanjskotrgovinska politikaPolitika vanjske trgovine je v ažan dio ekonomske politike kojom se reguliše sektor ekonomskih odnosa sainostranstvom. Osnovne politike vanjske trgovine su:

nivo razvijenosti; opšti ekonomski i društveni ciljevi zemlje; vanjska politika i geopolitički položaj zemlje.


27/45

27

U užem smislu, pod politikom vanjske trgovine podrazumijeva se skup mjera kojima država reguliševanjskotrgovinsku aktivnost, osim mjera u regulisanju deviznog kursa, obzirom da su ove mjere uključene udeviznu politiku zemlje.U širem smislu, pojmom vanjskotrgovinske politike obuhvaćeno je regulisanje svih aktivnosti koje djeluju narazvoj i tokove vanjske trgovine.

Postoje dva oblika vt politike :1. Politika otvorene ekonomije (liberalna i protekcionistička);2. Politika autarhiče (zatovrene)ekonomije (izolacija od vanjskih okruženja).

Postoje različite forme vt politike: merkantilizam, liberalizam, protekcionizam, „umjereni protekcionizam“itd. Arsenal mjera vanjskotrgovi nske politike potiče iz vremena merkantilizma. Premije, subvencije, carine,zabrane uvoza, korištenje vojnih, ekonomskih i političkih pritisaka da bi se ostvarile povlastice u vanjskojtrgovini i sl., potičuod merkantilista. Drugi pravac u vanjskotrgovinskoj politici – liberalizam – stupionascenu u 18. Vijeku. Praksa i brojni primjeri pružaju dokaze da dvije zemlje na sličnomnivou razvijenostimogu voditi razli čite vanjskotrgovinske politike (liberalističke ili protekcionističke).

Osnov protekcionizma (zaštita domaće proizvodnje) utemeljili A. Hamilton i F. List.Protekcionističke mjere su:1. Carine – porezi koji se naplaćuje na robu iz uvoza:

a. neprohibitivne carine (carine koje ograničavaju razmjenu, ali je ne eliminišu) ib. prohibitivne carine (toliko visoke carine da eliminišu razmjenu, tj uvoz);

2. Kvote – količinsko ograničenje razmjene, tj. ograničnje količine uvoza a. neprohibitvneb. prohibitivne ( sprečava bilo kakav uvoz)

3. Troškovi prevoza – efekat kao i carine;

4. Netarifne barijere – ( Jednostrane, Bilateralne – “dobrovoljno” ograničavanje izvoza, Plulateralne,Multilateralne)

Argumenti za vođenje protekcionizma su :1. Neekonomski argumenti (žrtvovanje ekonomskog blagostanja radi ostvarivanja drugih ciljeva);2. Argumenti koji su ekonomski pogrešni (merkantilizam – gomilanje zlata, carine za posebne grupe, carineza odmazde – osvetljive carine, izjednačavajuće carine);3. Argumenti koji su potencijalno opravdani: carine mogu poboljšati uslove razmjene u korist zemlje,zaštita mlade industrije, povećanje zaposlenosti, rješavanje problema deficita u trgovinskom računu.

Ravnoteža na tržištu roba i usluga u uslovima slobodne razmjene

Efekti slobodne razmjene su:

niže cijene, smanjenje domaće ponude, povećanje domaće potražnje pojava uvoza.


28/45

28

Efekat carina na uvoz i potrošnju

Efekat carina Povećanje cijena Smanjenje potrošnje

Povećanje (neefikasne)domaće proizvodnje Smanjenje tražnje Smanjenje uvoza

Ekonomski trošak carina

Ekonomski efekti uvođenja carina su slijedeci:

Povećanje (neefikasne) domać e proizvodnje Povećanje prihoda dr žave po osnovu carina Smanjenje potrosačevog viška zbog viših cijena

U konačnici, efekti uvođenja carina su uglavnom negativni

Efekat izvoznih carina i efekat carina na izvoz

- izvozne carine zadržavaju određene deficitarne robe na domaćem tržištu, ali i onemogućavaju rast deviznog priliva toj zemlji. Međutim, carina može i stimulisati izvoz, putem povrata carinskih i poreskihdažbina. Primjer za to je instument drawback -a (povrat carine)kojim se omogućavalo da se dio naplačenecarine povrati uvozniku, pod uslovom dauvezenu robu ugra di u finalni domaći proizvod koji će izvesti uinostranstvo.

2. PLATNI BILANS I DEVIZNI KURS

Platni bilans predstavlja sistematski prikaz svih ekonomskih transakcija koje zemlja (sektor privrede, državei stanovništva) obavi sa inostranstvom u određenom vremenskom periodu. Platni bilans se najčešće sastavlja za vremenski period od jedne kalendarske godine. Platni bilans je opća mjera toka dobara, usluga ikapitala između zemlje i inostranstva. Postoje dva koncepta platnog bilansa :1. Uži ili devizni bilans koji registruje transakcije samo u obimu efektivnih plaćanja ;2. Širi, koji registruje sve transakcije bez obzira na momenat efektivnih plaćanja.


29/45

29

Popis transakcija u plat nom bilansu vrši se po principu dvojnog knjigovodstva (kreditna strana na lijevoj, adebitna na desnoj strani).

Vrste ekonomskih transakcija u platnom bilansu su:

1. Tekuće i kapitalne (tekuće znače prenos društvenog proizvoda iz jedne zemlje u drugu, a kapitalne

prenos kupovne moći); ono sto stranci plaćaju za naš izvoz i ono što mi plaćamo za uvoz 2. Privatne i javne (razlikovanje obzirom na status rezidenta u zemlji u kojoj sastavlja platni bilans);3. Unilateralne i bilateralne (unilateralne ne podrazumijevaju obaveznu proturadnju – jednostrana kretanja,za razliku od bilateralnih – dvostrane transkakcije);4. Autonomne i kompenzatorne (autonomne se odvijaju bez obzira na stanje u platnom bilansu i vrše seradi normalnog odvijanja vanjske trgovine, a kompenzatorne se vrše radi uspostave ravnoteže platnogbilansa)

Sastavni dijelovi platnog bilansa su:1. Tekući račun koji mjeri tokove roba i usluga između zemlje i inostranstva. Obuhvata sljedeće tokove:

uvoz i izvoz roba/usluga(robni ili trgovinski bilans je dio platnog bilansa koji bilježi samo tokoverobe ),

nefakturisane usluge i neto dohodak od investicija (tzv. nevidljive stavke) tekući transferi

2. Kapitalni račun mjeri kretanja kapitala koje privatni ili javni subjekti obavljaju prema inostranstvu,obuhvata:

kapitalne transfere, direktne strane investicije i portfolio investicije, nabavka i prodaja nefinanskijse i neproizvodnie aktive,

3. Finansijski račun tokovi investicija, promjena rezervne aktive

4. Statističke greške - neto suma svih neregistrovanih transakcija

Ako postoji neravnoteža u računima platnog bilansa onda država preduzima službene transakcije. To sutransakcije kojima država intervenira na tržištu deviza kako bi uravnotežila svoje računovodstvo.

Platni bilans može biti u suficitu i deficitu. Postoje dva načina uravnoteženja platnog bilansa:1. Automatsko uravnoteženje;2. Diskreciono uravnoteženje:

a) stvarno uravnoteženje,b) finansiranje deficita,c) kompenzatorno finansiranje.

1. Automatsko uravnoteženje platnog bilansa .U sistemu fl uktuirajućih deviznih kurseva to se odvija promjenom deviznog kursa u zavisnosti od odnosaponude i tražnje. Monetarna vlast ne mora da interveniše jer se ravnoteža sama uspostavilja.U slučaju fiksnog deviznog kursa ravnoteža se uspostalja kretanjem zlata i promjenama domaćih cijena ikamatnih stopa.

2. Diskreciono uravnoteženje platnog bilansa ima 3 metode:Prva metoda, koja se zove stvarno uravnoteženje , vrši se/postiže se :


30/45

30

1. Deflacijom cijena i dohotka u zemljama sa deficitom;2. Inflacijom cijena i dohodaka u zemljama sa suficitom;3. Deprecijacijom valute u zemljama sa deficitom;4. Aprecijacijom valute u zemljama sa suficitom.

Druga metoda, finansiranje deficita , se vrši:1. smanjenjem monetarnih rezervi;

2. povećanjem zaduženja u inostranstvu;3. odlaganjem plaćanja dospjelih zajmova;4. smanjenjem zaliha uvezene robe.

Treća metoda, kompenzatorno finansiranje , se vrši:1. smanjenjem troškova proizvodnje radi povećanja izvoza i smanjenja uvoza;2. prebacivanjem potrošnje na domaće proizvode koji se inače uvoze;3. povećanjem kamatne stope radi smanjenja odliva i povećanja priliva;4. upotrebom zaštitnih instrumenata (carine, kvote...).

Ekonomski značaj platnog bilansa

Platni bilans povezan je sa SNA, Svi tokovi zemlje sa inostranstvom imaju efekte na ekonomska zbivanja uzemlji.Y = C + I +G + (X – M)X – M = Y – (C + I + G) iliX – M = A – I (A – akumulacija) - Ovo pokazuje ovisnost unutrašnjih i vanjskih ekonomskih tokova.

Deficit nastaje kao posljedica veće potrošnje od proizvodnje .

Ukupni izdaci na potrošnju (C) i investicije (I) mogu preći dohodak (Y) samo ako se višak kompenzirauvozom kapitala

Devizno tržište i devizni kurs Devizno tržište je tržište na kojem se trguje valutama različitih zemalja i gdje se određuje devizni kurs, a to je cijena domaće valute izražena u stranoj valuti. Potražnja valute je kupovina stranih dobara, usluga iimovine (uvoz) a ponuda je prodaja dobara, usluga i imovine strancima (izvoz). Promjene deviznog kursa naslobodnom deviznom tržištu su deprecijacija i aprecijacija a na zvaničnom tržištu su devalvacija irevalvacija. Promjene u količini međunarodne razmjene dovode do promjena ravnotežnih odnosa kojiformiraju devizni kurs. U kratkom roku, tržišni devzni kursevi variraju u skladu sa kretanjem u razmjeni,promjenama kamatnih stopa i očekivanjima. U dugom roku devizni kurs određuju relativne cijene dobara iusluga.

Skup pravila , aranžmana i institiucija pod kojima se obavlja međunarodna razmjena je sistem deviznogkursa. On može biti:

1. fleksibilnih devizni kurs – tržišne snage u potpunosti određuju devizni kurs; devizni kurs zavisi odponude i potražnje; nema intervencije države na visinu deviznog kursa

2. fiksnih devizni kurs – fiksiran u određenim granicama; država definiše kurs po kome će sekonvertirati domaća valuta

3. „upravljani“ devizni fluktuiranjem – sistem u kome se devizni kurs djelomično određuje nadeviznom tržištu a djelomično država posreduje kupujući ili prodajući valute kako bi uticala naodnos koji postoji u deviznom kursu.


31/45

31

Devizna politika utvrđuje ciljeve i obrazuje pravnu i ekonomsku strukturu u granicama poslovanja devizama Utvrđivanje ciljeva devizne politike je zadatak monetarnih vlasti, a provođenje je prepušteno centralnoj banci uzsaradnju ostalih finansijskih institucija

Poseban dio devizne politike odnosi se na regulisanje deviznih kurseva, odnosno utvrđivanje sistema .

Suštinska dilema devizne politike je vezana za alternativu hoće li se radi održavanja stabilnosti deviznog kursaograničiti autonomna monetarna politika ili će se autonomna monetarna politika forsirati na štetu ravnoteže u međunarodnim ekonomskim odnosima .

3. SVJETSKI EKONOMSKI SISTEM

Nakon II svjetskog dolazi do prvih ekonomskih integracija na evropskom kontinentu. Ekonomski opravak sestavlja u fokus, te nastaju prve međunarodne institucije. 1944. u Breton Woods -u osniva se Međunarodnimonetarni fond (IMF – MMF) te Svjetska banka (World Bank). 1948. godine se sklapa GATT, opšti sporazumo carinama i trgovini, a postojao je sve do 1995. Te godine se osniva WTO – Svjetska trgovinskaorganizacija. GATT je bio privremenog karaktera, jer nikada nije ratificiran od strane potpisnica, dok WTO i

njeogovi sporazumi jesu. GATT je imao ugovorne strane, a WTO članice. GATT se bavio samo trgovinomroba a WTO pored roba reguliše trgovinu usluga i intelektualnog vlasništva. WTO ima brži i efikasniji sistemrješavanja sporova od GATT-a.

Principi WTO:

1. Princip najpovlaštenije nacije – MFN klauzula – podrazumijeva isti tretman svih roba nezavisno od zemljeporijekla (princip nediskriminacije);2. Princip nacionalnog tretmana – podrazumijeva da se zemlje obavezuju da robu koja ulazi na tržištetretiraju isto kao i robu domaće proizvodnje.

U WTO-u postoje tri tipa necarinskih barijera :1. Tradicionalne (carinske kvote, kontigenti, dobrov oljna ograničenja, dumping, subvencije)2. Tehničke (procedure ispitivanje, obilježavanja proizvoda, pakovanja, testiranja) 3. Administrativne (zakonske I proceduralne)

Glavne ekonomske institucije poslijeratnog razdoblja: – Opći sporazum o carinama i trgovini (GATT), – Bretton Woodski sistem deviznih kurseva , – Međunarodni monetarni fond IMF i – Svjetska Banka

Sredstva Svjetske banke potiču iz četiri osnovna izvora: – Uplaćeni dio kvota zemalja članica – Zaduživanje na finansijskom tržištu – Potraživanja ranije datih kredita – Ostvareni prihodi


32/45

32

4. KONKURENTNOST EKONOMIJA I EKONOMSKI RAST

Konkurentnost ekonomije je njena sposobnost da najracionalnije zaposli resurse u skladu sameđunarodnom specijalizacijom i trgovinom, tako da vodi do rasta realn og dohot ka i životnog standard alizasnovanog na realnim kategorijama, a ne na zaduživanju u inostranstvu. Neoklasični pristup se temelji nateoriji konkurentskih prednosti.

Najznačajniji doprinos istraživanjima konkurentnosti dao je M. Porter . Primarni ekonomski cilj svake zemlje je ostvarenje dugoročnog rasta i postizanje što višeg nivoa životnog standarda svojih građana, alisposobnost da se to postigne ne zavisi od konkurentnosti već od produktivnosti sa kojom se resursi zemljekoriste. Porter je identificirao četiri osnovne determinante konkurentnosti koje predstavljaju kompleksansistem i koje utiču jedna na drugu . Te determinante čine dijamant nacionalnih prednosti .

Determinante dijamanta su: – Faktori proizvodnje – Uslovi tražnje – Nivo razvijenosti povezan ih i pratećih sektora – Strategija, struktura i rivalitet firmi

GCI – Indeks globalne konkurentnosti - Rezultat agregiranja različitih elemenata u jedan indeks Kao podloga za kvantifikaciju okruženja za mjerenje rasta konkurentnosti, poslužio razvojni model JefreyaSachsa i John McArtur. Ovaj pristup je uključio tri stuba – temelja za ekonomski rast: – Makroekonomsko okruženje – Javne institucije – Nivo tehnološke opremljenosti

Makroekonomska stabil nost od posebne važnosti u svim zemljama i to sa obje svoje dimenzije – vanjskom(održiv platni bilans) i unutrašnjom (niska inflacija)

Kompetitivnost podrazumijeva integraciju konkurentnosti i produktivnosti. Cilj kompetitivnosti – održivekonomski rast u dugom roku.Konkurentnost – skup faktora, politika i institucija koji određuju nivo produktivnosti nacionalnih ekonomija Produktivnost – efikasnost upotrebe nacionalnih resursa, a najznačajniji su inovacije i poduzetništvo

IV NAPREDNA MAKROEKONOMIJA

Makroekonomski modeli 1.Škole ekonomskog mišljenja su modeli razmišljanja o ekonomskim problemima. To su skupovi idejapomoću kojih ekonomisti pristupaju ekonomskim problemima i nude različita rješenja. Nazive su dobijali porazličitim kriterijumima( idejama, imen ima osnivača, mjestu nastajanja skole , vremenu, prostoru,metodama odnosima).

Ekonomija se razvijala kroz nastajanje i kritike raznih škola kao što su : merkantilizam, fiziokratizam,klasična liberalna škola, neoklasična škola, marksistička škola, kejnzijanska škola, itd.


33/45

33

2. Klasični pristup. Najznačajniji predstavnici su bili : Adam Smith , Say i John Stewart Mill . Ovaj pristuppolazi od postavke da su cijene i najamnine fleksibilne tako da se ravnoteža pri punoj zaposlenosti postiže veoma brzo. Konjukturne cikluse shvata kao povremena odstupanja. Konjukturni ciklus je izuzetak, a nepravilo kretanja jedne nacionalne ekonomije. Postoje automatski mehanizmi koji su ugrađeni u privredu.

Neravnoteža je privremena – samokanalizirajućimehanizmi ponovo vode uspostavljanju ravnoteže.

Klasične analize bazirane su na Say-evom zakonutržišta: „ Prekomjerna proizvodnja po svojoj prirodi jenemoguća“. Sve što se proizvede može se prodati,bitno je samo stimulisati proizvodnju.

Dvije bitne pretpostavke klasičnog pristupa su :1. Privreda uvijek ima punu zaposlenost i uvijekproizvodi puni proizvod;2. Promjene AD ne mogu uticati na nivo zaposlenosti iproizvodnju.

3.Kejnzijanska ekonomija. Fokus sa teorije cijena premještena na pitanje zaposlenosti I kamatne stope testoga poseban značaj u analizi imaju investicija i potrošnja. Konjukturni ciklusi nisu izuzetak nego redovnapojava. Glavni fokus – kako smanjiti zaposlenost i povećati proizvodnju.

Problem nezaposlenostitreba rješavati na nivoukolektivnih interesa i uzpomoć državne regulac

Date post:	07-Aug-2018
Category:	Documents
Upload:	adin-mujkic
View:	278 times
Download:	3 times

Makro Skripta

Documents